Velika rasprodaja rijeka Balkana

18 December 2015, H-Alter

Više od 900 novih planiranih hidroenergetskih projekata prijete da zauvijek promijene prirodu Balkana, čiji su nezaobilazni dio upravo njene prekrasne očuvane rijeke. Značajan dio tih projekata financira se europskim javnim novcem ili pak, od strane tvrtki sa sjedištem u EU. “Ako se realiziraju svi planovi do 2024. godine, regija će imati višak proizvodnje od 56 posto, koji se realno teško može izvoziti”, kaže Pippa Gallop iz Bankwatcha.

Kada čitamo o primjerice ekstraktivnim industrijama u Južnoj Americi ili o paljenju šume radi proizvodnje palminog ulja u Indoneziji, spremni smo shvatiti da je tu riječ o grabežu prirodnih resursa u ime kapitalizma. Međutim, jesmo li u stanju prepoznati sličan proces koji se događa u našoj okolici? O ekstraktivnom poimanju prostora na obali Hrvatske pisali smo već puno puta, ali u našem se susjedstvu priroda nalazi na udaru još jedne industrije, industrije hidroenergije. Ova se vrsta energije često ubraja u obnovljive izvore, međutim, razmjeri planiranih projekata u balkanskim zemljama, od Albanije, preko Makedonije, Srbije, do Bosne i Hercegovine pa i dijelova hrvatskih rijeka, poput Korane o čemu smo već pisali, energiju iz hidroelektrana čine neodrživom. Na udaru se nalazi bioraznolikost cijele regije, kao i životi lokalnih zajednica.

U sklopu kampanje ‘Spasimo plavo srce Europe’ međunarodna organizacija Bankwatch napravila je istraživanje pobrojavši čak 1355 planiranih i završenih projekata u posljednjih deset godina u Jugoistočnoj Europi. Kada bi se i samo dio od više od 900 projekata koji su u fazi planiranja ostvarili, jasno je da priroda Balkana, čiji su nezaobilazni dio upravo njene prekrasne očuvane rijeke, ne bi više bila ista. Značajan dio tih projekata financira se europskim javnim novcem kroz razvojne banke ili pak, od strane tvrtki sa sjedištem u EU.

O istraživanju koje pokriva i Hrvatsku, za H-Alter govori Pippa Gallop iz Bankwatcha.

Studija Bankwatcha je pokazala kako se europski javni novac kroz Europsku banku za obnovu i razvoj EBRD i Europsku investicijsku banku EIB koristi za financiranje hidroenergetskih projekta u zaštićenim područjima jugoistočne Europe. Od sveukupno više od 1355 projekata, izbrojali ste uključenost ovih banaka u 75 projekata od čega njih 30 u zaštićenim područjima. Čak i bez spominjanja zaštićene prirode, sama brojka zvuči ogromno. Bosna i Hercegovina već sada proizvodi dovoljno energije za vlastite potrebe. Kakva je situacija u ostalim državama?

Bugarska i Bosna i Hercegovina su trenutno neto izvoznici električne energije, Slovenija i Srbija su manje ili više u ravnoteži, dok su Hrvatska, Crna Gora, Albanija, Kosovo i Makedonija najčešće u minusu iako Crna Gora to može riješiti zatvaranjem neisplative tvornice aluminija u Podgorici. U Hrvatskoj, Crnoj Gori i Albaniji proizvodnja jako ovisi o tome je li godina kišna godina zbog velikog udjela postojećih hidroelektrana.

U studiji koji smo napravili ove godine s nizozemskim Sveučilištem Groningen i konzultantskom tvrtkom The Advisory House, potvrdili smo da je potrebno ulaganje u nove proizvodne kapacitete u zemljama zapadnog Balkana, ali također u mjere za smanjenje gubitaka, i u mreži i zbog neučinkovitog korištenja. S druge strane, ako se realiziraju svi službeni planovi do 2024. godine, onda će regija imati višak struje od 56 posto, koji se realno teško može izvoziti jer puno država u EU imaju i same viške proizvodnih kapaciteta. Postavlja se pitanje koliko proizvodnih kapaciteta trebamo i kakve, do sada niti jedna vlada u regiji nije napravila realni i koherentni plan.

U intervjuu prije dvije godine rekli ste kako je Italija jedan od potencijalnih kupaca električne energije iz ovih država. Prema ciljevima EU Italija do 2020. godine mora doseći 17 posto udjela obnovljivih u sveukupnoj energetskoj potrošnji. Prema talijanskom Akcijskom planu za obnovljivu energiju od 2016. godine, Italija će uvoziti 6 teravat sati (TWh) godišnje električne energije iz Crne Gore, Srbije i BiH, kao i 3 TWh iz Albanije. Je li to još uvijek aktualno? Koji su drugi potencijalni kupci ove energije?

Većina projekata koji su potpisani s talijanskom vladom prije par godina kada je Berlusconi bio na vlasti poput hidroelektrana na Ibru, Srednjoj Drini i vjetroelektrane u Albaniji, nisu napredovali u posljednje vrijeme. Situacija u Italiji se jako promijenila u međuvremenu. Talijanska vlada je prije par godina smatrala da je uvoz struje iz obnovljivih izvora jedini način za ispuniti ciljeve za 2020, a do 2013. je Italija imala 16,7 posto električne energije iz obnovljivih izvora i gotovo već postigla cilj. Italija još uvijek uvozi relativno velike količine struje, ali ne zbog toga što nema svoj kapacitete, nego zbog toga što je veliki broj talijanskih termoelektrana neisplativ. Prije mjesec dana je ENEL odlučio zatvarati 23 termoelektrane s kapacitetom od 13 GW u sljedećih pet godina jer su neisplative. Za usporedbu, HEP Proizvodnja d.o.o. ima sveukupno 3.65 GW kapaciteta, ne uključujući nuklearnu elektranu Krško. Ovo znači da će Italija biti zainteresirana za kupnju struje s Balkana isključivo u slučaju da je jeftinija od talijanske struje i struje iz drugih europskih država u blizini. A do sada nismo vidjeli dokaze da će to biti slučaj. Treba poduzeti reviziju svih ugovora koji su potpisani s talijanskom vladom i konačno odlučiti odustaje li se od tih projekata ili što s njima.

Je li to još jedan paradoks klimatske politike? Zemlje EU ispunjavaju svoje klimatske ciljeve na račun prirode jugoistoka?

Prije par godine, bih rekla da da. A sada se čini da su vlade u jugoistočnoj Europi još uvijek spremne prodati svoje prirodne resurse za proizvodnje struje za EU, a EU više nije toliko zainteresirana. Uz to, od 2013. godine sve zemlje u regiji imaju i svoje ciljeve za obnovljivu energiju, kao dio Sporazuma o Energetskoj zajednici, čak i zemlje koje nisu u Europskoj uniji pa bi bilo pametno oprezno planirati korištenje prirodnih resursa za ispunjavanje svojih ciljeva, a ne kladiti se na prodaju struje Italiji.

EBRD primjerice planira financirati hidroelektranu u Nacionalnom parku Mavrovo u Makedoniji. Bi li se o tome uopće moglo razmišljati da je riječ o primjerice o nekom nacionalnom parku o Njemačkoj?

EBRD nema mandat financirati projekte u Njemačkoj, ali ono što razlikuje zemlje EU i zemlje zapadnog Balkana više od standarda EBRD-a je zakonodavstvo o zaštite staništa i ptica i mreža Natura 2000. Zanimljivo je usporediti slučaj hidroelektrane Ombla u Hrvatskoj i Boškov Most u Makedoniji jer je EBRD odobrio financiranje za oba projekte u studenom 2011. godine. Hrvatska je tada bila u naprednoj fazi pristupanja Europskoj uniji, i kad smo obavijestili Europsku komisiju o problemima s Omblom, reagirali su i inzistirali da je potrebno napraviti studiju utjecaja na prirodi, što je na kraju rezultiralo time da je EBRD odustao od projekta. U makedonskom je pak slučaju Europska komisija bila puno manje aktivna, pretpostavljam zbog toga što nemaju osjećaj da imaju moć inzistirati kada Makedonija nije blizu pristupanja Europskoj uniji. Ipak, situacija u Mavrovu nije beznadna, jer su prošli tjedan članovi Bernske konvencije odlučili da se mora napraviti strateška procjena utjecaja na okoliš za hidroelektrane koji su planirani u Parku. To će trajati možda još godinu danu, a u međuvremenu se troškovi projekta samo povećavaju. Uz to, makedonski su mediji prošli tjedan objavili informacije da je Svjetska banka odustala od druge planirane hidroelektrane u Mavrovu – Lukovo Pole – što još više povećava pritisak na EBRD da učini isti.

Koja su to još zaštićena područja u opasnosti?

Ima ih nažalost previše za spomenuti sve. U Bosni i Hercegovini je među najproblematičnijima HE Medna Sana u izgradnji na rijeci Sani, iako je to područje u prostornom planu predviđeno kao park prirode. Za male hidroelektrane u Nacionalnom parku Sutjeska su ekološke dozvole poništene, ali je Sutjeska još uvijek u opasnosti dok se ne ukine koncesija. Skadarsko jezero je još uvijek u opasnosti zbog planirane izgradnje četiri hidroelektrane na Morači u Crnoj Gori, a druga velika HE koja se tamo planira – Komarnica – je u području predloženom kao dio Smaragdne mreže. U Albaniji je planirano do čak 45 hidroelektrane u Nacionalnim arku Shebenik-Jabllanica, dok je već u izradnji HE Lengarica u Nacionalnim parku Hotovë-Dangëllisë, uz podršku Green for Growth Fund koji su financirale europske javne banke poput EIB i EBRD. Još jedan problem je taj što dosta ovih područja nisu zakonski zaštićeni, kao što je na primjer slučaj s rijekom Vjosa u Albaniji, iako je jedna od posljednjih prirodnih rijeka u Europi.

Kako lokalne zajednice reagiraju na ovakve projekte?

Ovisi od slučaja do slučaja, ali su lokalne zajednice često protiv hidroelektrana jer oni najbolje znaju čemu im služi rijeke i zašto im je važno. U nekim slučajevima radi se i eksproprijacija za izgradnju većih hidroelektrana, kao što je slučaj u Kosinju u Lici. Neke kampanje protiv hidroelektrana su bile organizirane skoro isključivo od strane lokalne zajednice, na primjer u slučajevima Bistrica III, Ternove i Bence Tepelene u Albaniji, gdje su lokalni ljudi imali probleme s opskrbom vode za navodnjavanje poljoprivrednog zemljišta zbog izgradnje hidroelektrane, ili u Gotuši blizu Fojnice u BiH, gdje su ljudi organizirali blokadu radova koji je trajala godinu danu, a skoro nitko izvana nije znao za to.

U financiranje su uključene i javne banke nekih pojedinačnih zemalja kao Njemačke, ali i privatne tvrtke iz primjerice Austrije. Koji su tu njihovi interesi?

Motivacije za tvrtke su različite. Neke jednostavno znaju izgraditi hidroelektrane, jer su imali iskustva u svojoj zemlji, i sada traže nova tržišta. Kako je velika konkurencija npr. u Austriji, logično je da idu van tražiti nove mogućnosti. Ali uz ovaj relativno legitimni razlog, obzirom na nivo korupcije i pogodovanja u zemljama Balkana, treba i pitati postoje li i drugi interesi iza ove hidro-manije. Tijekom istraživanja smo potvrdili da su dosta koncesija u Crnoj Gori dodijeljene tvrtkama čiji su vlasnici bliski članovima vlade, ali nismo našli slučaj gdje je austrijska tvrtka uključena u očiti slučaj korupcije ili pogodovanja. No, u Albaniji su prisutne tvrtke iz Italije, među njima je i Bechetti, tvrtka koja se inače bavi gospodarenjem otpadom. Bechetti je 2009. godine počelo graditi HE Kalivac na Vjosi, uz podršku Deutsche Bank, a onda odustao.

Izvještaj pokriva i zemlje EU, Hrvatsku i Sloveniju, ali ovdje niste našli primjere javnog financiranja, osim propalog pokušaja EBRD-ovog financiranja HE Ombla. Kako to objasniti?

Za Hrvatsku smo našli samo informacije da je EBRD zainteresiran za financiranje hidroelektrana u sklopu projekta Zagreb na Savi, ako se projekt ikad realizira, ali s obzirom da tu financiranje nije još odobreno, nismo to uključili u statistiku. U Sloveniji je Europska investicijska banka financirala pet hidroelektrana, uključujući neke na Savi, no nisu u zaštićenim područjima. Ono što je prednost za Hrvatsku i Sloveniju je EU legislativa o zaštiti prirode. To ne znači da ne može i dalje biti problema, ali znači da moraju paziti jer mogu dobiti kazne zbog prekršaja.

Moguće je da ima više hidroelektrana financiranih od strane EBRD i EIB u Hrvatskoj i Sloveniji, jer ima i 27 malih hidroelektrana u regiji koji su dobili financiranje od EBRD i EIB preko komercijalnih banaka, a zbog povjerljivosti klijenata EBRD I EIB kažu da ne mogu reći koji su projekti u pitanju. Mi to smatramo sasvim neprihvatljivim, da u 21. stoljeću javnost nema pristup informacijama oko projekata koje financiraju javne banke.

S eventualnim daljnjim povećanjem ciljeva za obnovljive, može li se očekivati daljnja invazija ovakvih navodno “zelenih” energetskih projekata?

Dok god postoji ljudi koji imaju potrebu mjeriti razvoj prema rastu BDP-a i koji smatraju da je rast potrošnje energije pozitivna stvar, takvi projekti će se uvijek pojaviti, s ciljevima ili bez. U tom smislu, ne vjerujem da je problem toliko u ciljevima iako bi bilo pametnije da EU nije dozvolila ispunjenje velikog udjela ciljeva preko uvoza struje iz zemalja izvan EU-a koji nemaju iste ekološke standarde.

Treba izračunati koliko nam je struju stvarno potrebno i koliko od toga smije dolaziti od hidroelektrana. Hidroelektrane imaju prednost da se mogu koristiti za balansiranje proizvodnje struje iz drugih izvora koji su teži za reguliranje. Ali osim problema za bioraznolikost i pristup vodi, nekoliko zemalja u regiji uključujući Hrvatsku, već imaju probleme zbog hidroloških uvjeta. Iako je korisno imati barem neke hidroelektrane, njihov udio ne smije biti prevelik. Pitanje je u ovoj regiji koliko je mudro dodati još hidro-kapaciteta. Kosovo je jedina zemlja koja nema puno hidroelektrana, ali s druge strane Albanija proizvodi skoro svu električnu energiju iz njih, pa već postoje planovi kombiniranja njihovih prijenosnih sustava. Kao i za puno drugih stvari, planiranje je najvažnije. Hidroelektrane imaju svoju mjesto u sustavu, ali s njima ne treba pretjerivati jer onda stvaramo brojne druge probleme.