Pobuna za Bunu

14 September 2016, H-Alter

“Ja ne razumijem kako neki ljudi vole samo sjedit po kafićima. Ja to ne mogu, meni je draže ovdje sjedit”, govori Aida dok promatra smaragdno zelenu boju rijeke Bune. Nakon što teče pod zemljom više od 19 kilometara, ova rijeka izvire na površinu 12 kilometara od Mostara u mjestu Blagaj. Buna na površinu spektakularno navire iz špilje, prizor koji privlači brojne turiste. No, i Buna se našla na meti projekta betonizacije BiH rijeka. Bankwatch je pobrojao čak 183 nova planirana projekta na rijekama u toj zemlji.

“Blagaj, to ti samo ime govori, to je blagi gaj”, govori Mirza kojeg srećem na obali rijeke Bune u Blagaju u Hercegovini. Stanovnici okolice dolaze na ovo mjesto koje nazivaju javnim kupalištem, gdje se rječica Bunica ulijeva u Bunu, kupaju se, pecaju, roštiljaju, ispijaju pive dok gledaju u suton, no ostavljaju i gomile smeća za sobom. “Ja ne razumijem kako neki ljudi vole samo sjedit po kafićima. Ja to ne mogu, meni je draže ovdje sjedit “, govori mu prijateljica Aida pokazujući da smaragdno zelena boja ove rijeke ima svoje poklonike. Nešto dalje nešto stariji Mujo sprema ribički pribor. Nudi mi jednu od tri pastrve koje je toga dana ulovio.

Nakon što teče pod zemljom više od 19 kilometara, Buna izvire na površinu 12 kilometara od Mostara u mjestu Blagaj. Buna na površinu navire naglo iz špilje, kao jedan od najvećih slatkovodnih izvora vode u regiji i pruža predivnu sliku koja privlači brojne turiste koji ovdje svraćaju iz Mostara ili Međugorja. Iznad samog izvora nalazi se i očuvana derviška tekija, zaštićeni kulturni spomenik.

Tok Bune na površini svega je devet kilometara dug, te se ona potom ulijeva u Neretvu kod istoimenog mjesta, Buna, a na tom mjestu planirana je gradnja dvije male hidroelektrane Buna I i Buna II. Projektu investitora tvrtka Hercegovina – građevinsko zanatstvo, tvrtke koja nema čak ni web stranicu, nadležne institucije BiH izdale su već okolišnu dozvolu, koju sudskim putem pokušavaju osporiti iz Koordinacije udruženja za zaštitu Bunice, Bune i Neretve, koja okuplja čak 19 organizacija.

“Studija je napravljena površno bez ikakvih važnih analiza, podaci su vrlo stari, neki čak 60 godina. U obzir nije uzimana blizina lokalnoga stanovništva koje tu živi stoljećima, i do sada se mnogo puta suočavala s poplavama što bi ovakvi projekti još pospješili i lokalnom stanovništvu bi nanosili veliku štetu. Treba uzeti u obzir i uništenje spomenika prirode jer je ušće rijeke Bune spomenik prirode druge kategorije, a korito Neretve čitavim svojim tokom kroz Općinu Mostar spomenik prirode treće kategorije koji su za ovaj lokalitet Hercegovine od neprocjenjive vrijednosti. Prijeti i uništenje endemskih vrsta koje su u BiH već zaštićene, na ovom lokalitetu takvih vrsta ima 22 koje se ne smiju ugroziti jer je njihovo prirodno stanište baš na ovom mikro lokalitetu”, nabraja Oliver Arapović iz udruge Majski cvijet razloge zašto je ovolikom broju organizacija projekt neprihvatljiv.

Iz inicijative upozoravaju da se lokalnom stanovništvu ne daju informacije niti su uključeni u proces planiranja.

Još jedan od strahova je i da bi ovakav projekt mogao uništiti krhku turističku ekonomiju koja se razvija na rijeci.

“Buna je u zadnjih 45 godina u Europi i svijetu poznata kao sportsko turističko sjedište i u tom smjeru treba ići. Na Buni je nekada u turističkoj sezoni od 1. svibnja svaku večer spavalo tisuću ljudi, a na posao išlo od 650 do 850 ljudi i tako sve do 1. listopada, dok sezona ne završi. Buna je nekada imala sjaj, imala je tri kampa, sportsko-rekreacijski centar, kajakaški klub Brodere i mnoštvo drugih sadržaja, dok sada nema ništa”, ističe Arapović.

No, i turizam donosi svoje probleme. Iako fotografije koje sam gledala na internetu prije dolaska na rijeku, ostavljaju idiličan dojam mirnog suživota kulturne i prirodne baštine, dolazak na samo mjesto ostavlja nešto drugačiju sliku. Prizor podsjeća na prošlogodišnju sliku sa slapova Kravice, također u Hercegovini, gdje su stolovi restorana postavljeni doslovno pod same slapove, kao da je Milan Bandić izdavao dozvole. Slika je ponovljena i u Buni, stolovi i stolice naredani su na sve strane pa teško da itko danas može uhvatiti fotografiju kao s turističkih prospekata. No, samo dva, tri kilometra niže uz rijeku, u mjestu Blagaj ništa od ove gužve nije vidljivo.

Vrludajući makadamskom cestom u grmlju nalijećem na još jednu potencijalnu neiskorištenu turističku atrakciju, nekoliko primjeraka najnovije proglašene svjetske baštine, točnije tri stećka. Gotovo posve zarasli teško ih je uslikati za potrebe ove priče. Dok se ja verem uz brdašce, nailazi znatiželjni susjed koji se čudi što tražim upravo stećke.

“Nitko ne zna otkad su oni ovdje, nitko. Ne zna ni jesu doneseni ovdje ili ih je netko sklonio. Ja nekako mislim da ih je netko ovdje sklonio, ali ne zna se kad”, dijeli sa mnom jedino što o tim primjercima, odnedavno i službeno svjetske baštine, zna.

Turizam ovdje ima potencijala, ali uz regulaciju, shvaćaju to i u inicijativi. “Mi smo za red i dovođenje turizma u okvire normalnoga, ali ovdje vlast to dopušta”, kaže Arapović.

Koliko pak gotovo neprebrojive razine ukrižanih vlasti u BiH dopuštaju pretendentima na zarade kroz subvencionirane cijene hidroenergije, govore podaci do kojih su došli u međunarodnoj organizaciji Bankwatch, gdje su pobrojali čak 183 nova hidroenergetska projekta koja su upisana u prostorne planove ili su u nekoj naprednijoj fazi planiranja.

“Za sad je puno više hidroelektrana planirano nego realizirano u BiH. Mi smo identificirali 19 koji su pušteni u pogon nakon 2005. godine, a većinom je riječ o takozvanim ‘malim’ hidroelektranama čiji su vlasnici relativno male tvrtke registrirane u BiH i nije moguće identificirati točan izvor financiranja , no komercijalne banke su najvjerojatnije uključene. Uz to, 18 objekata je trenutno u izgradnji”, kaže Pippa Gallop iz Bankwatcha.

BiH već sada proizvodi višak energije, te novi projekti koji su ucrtani na gotovo svakoj rijeci i rječici u toj zemlji, nisu potrebni za ostvarivanje energetske neovisnosti zemlje ni za potrebe lokalnog stanovništva.

“BiH trenutno najviše izvozi električnu energiju u Hrvatsku i Crnu Goru, ali za budućnost se najčešće spominje Italija, zbog planova gradnje velikog podmorskog kabla između Crne Gore i Italije. Takav plan je možda imao ekonomskog smisla prije nekoliko godina kada su cijene struje bile visoke i kada Italija nije mogla ispuniti EU ciljevi za udio obnovljive izvore energije za 2020. bez uvoza, ali u međuvremenu se drastično promijenila situacija. Proizvodnja iz obnovljivih izvora je dramatično povećana u Italiji dok se potrošnja smanjila. Cijene struje, iako su više u Italiji nego u zemljama poput Njemačke, i dalje su niske, i firme poput E.ON-a i ENEL-a planiraju prodati ili gasiti termoelektrane na plin u Italiji jer nisu isplative. U takvim okolnostima, teško da će Italija htjeti uvoziti puno električne energije s Balkana”, smatra Gallop.

Hidroelektrane su isplative samo investitoru, na štetu svih koji uz mjesečne račune za energiju plaćaju i subvencije za hidroelektrane, upozorili su povodom Međunarodnog dana akcije za rijeke iz banjalučkog Centra za životnu sredinu.

No, zapletenost BiH u energetske snove trebala bi zanimati i Hrvatsku. Dok je projekt Gornji horizonti svojedobno izazivao veliki interes u Hrvatskoj zbog straha od smanjenja vodostaja Neretve i time prijetnji i hrvatskoj strani rijeke, i gradnja na značajnoj pritoci mogla bi ostaviti posljedice i na hrvatski tok Neretve.

“Utjecaja bi bio sigurno jer nije ovdje riječ samo o projektima Buna 1 i Buna 2, ima još osam projekata o kojima se zasad šuti. Prema istraživanjima naših stručnjaka i urađenim istraživanjima, kumulativni efekt na biljni i životinjski svijet osjetio bi se i u Hrvatskoj jer sve zaštićene vrste migriraju u Hrvatsku na zimovanje. Gradnjom MHE više ne bi mogle vršiti tu migraciju”, naglašava Arapović.

Hrvatska ima i svoje sanjare energetskih snova, posebno u Karlovačkoj županiji čije su rijeke, slično kao i one u BiH, iscrtane brojnim novim projektima. Tako je ovoga vikenda više od stotinu ljudi veslanjem u kajacima, kanuima i rafting čamcima upozorilo da rijeci Mrežnici prijeti devastacija gradnjom malih hidroelektrana, što je omogućeno novim prostornim planom Karlovačke županije. Iako je ta krška rijeka nesumnjivo jedna od najljepših hrvatskih rijeka, a podloge za proglašenje regionalnim parkom davno izrađene, ona i dalje taj stupanj zaštite nije ostvarila, najviše zbog protivljenja vojske koja na tom području ima vojni poligon.

Susjedna BiH pak, i dalje ostaje država sa za Europu daleko ispodprosječnim postotkom zaštićene prirode, sa svega tri nacionalna parka i dva parka prirode.

“Svakako bi trebali povećati razinu zaštite jer u BiH imamo samo dva posto zaštićenih područja, a i na njima se vrši nasilje i gradnja. Prosjek zaštićenih područja u državama EU je 19 posto. Čemu ovo kod nas vodi?”, pita se Arapović.

Čak su i u Nacionalnom parku Una unatoč buni građana i dalje ucrtane male hidroelektrane na Uncu, a na prekomjerne planove gradnje na BiH rijekama reagirao je i Europski parlament koji je u travnju usvojio rezoluciju u kojoj je, između ostalog, pozvao vlasti na svim nivoima u BiH da reguliraju i nadgledaju izgradnju hidroelektrana u ekološki osjetljivim područjima.

Dok čekaju ishod sudske tužbe protiv okolišne dozvole, iz Koordinacije udruženja za zaštitu Bunice, Bune i Neretve najavljuju da od Bune “neće odustati”. Iako su planirane hidroelektrane u kategoriji “malih”, i zagovornici tvrde da ne ostavljaju značajan utjecaj na okoliš, građani su se u BiH već puno puta osvjedočili da njihove rijeke nakon ovakvih projekata, koji često ne poštuju standarde zaštite prirode, nisu više iste. Čak i kada bi bila riječ o poštivanju visokih ekoloških standarda, ostaje činjenica da građani ne žele betonizaciju rijeka što pokazuje brojne inicijative koje se protive hidroenergetskim projektima, od borbe stanovnika Fojnice i okolice za očuvanje rijeke Željeznice, borbe građana i udruga protiv gradnje na rijekama u nacionalnim parkovima Sutjeska i Una, kanjonu Vrbasa, na Sani…