Proizvodna crna rupa regije

7 April 2015, Oslobođenje

Predstavnici nevladine organizacije BankWatch network prošle su sedmice u Sarajevu predstavili studiju o dugoročnoj ekonomskoj održivosti izgradnje novih elektroenergetskih kapaciteta za izvoz struje u zemljama zapadnog Balkana, među kojima je, dakle, i BiH. Ovu su studiju uradili stručnjaci s Univerziteta u Groningenu (University of Groningen, Groningen Centre of Energy Law, Dept. of Law & Economics), a njeni rezultati pokazuju da će – ukoliko zemlje zapadnog Balkana ostvare planirano proširenje kapaciteta – regija imati 2024. godine čak 56 posto viška električne energije! To ukazuje na velike izvozne ambicije tih zemalja. No, za nas je značajnije što prema toj studiji BiH može značajno proširiti svoju poziciju najvećeg izvoznika električne energije u regiji – čak do 20.000 GWh godišnje – što je dvostruko više od naših stvarnih potreba, čak i u scenariju enormno visoke domaće potrošnje. Pri tome će nam glavni konkurent u izvozu struje biti Srbija sa mogućih 18.000 GWh.

Međutim, to je tek jedna strana medalje. Druga strana kaže, naprimjer, da u takvoj situaciji, gdje će u regiji biti 56 posto viška električne energije, pri čemu se i u Evropi očekuju značajni viškovi zaliha električne energije, postoji realna opasnost od pojavljivanja takozvanih “nasukanih sredstava”. Pod terminom “nasukanih sredstava” podrazumijevaju se novčana sredstva od kredita koji su dobijeni za izgradnju novih elektroenergetskih postrojenja koji bi, u toj konstelaciji sa velikim viškovima energije, jednostavno mogli postati neekonomični. Zbog toga se u studiji sugeriše da bi vlade zemalja u regiji trebale sarađivati u ovoj oblasti, odnosno da bi trebale planski i u saradnji s drugima ulaziti u projekte izgradnje novih elektroekonomskih objekata, te u jednom momentu razmotriti čak da li je bolje ulagati u proizvodnju ili uvoz prije nego što se započnu nove investicije.

Studija također sugeriše da bi se vlade u regiji, dakle i vlade u BiH, trebale više fokusirati na kvalitet, a ne na kvantitet proizvodnje električne energije. Jer, u našem slučaju, to izgleda ovako. BiH trenutno planira napraviti mnogo više hidroelektrana i termoelektrana od svojih stvarnih potreba i puno više nego što to sebi može priuštiti, navodi se u analizi. Zbog toga su se, naravno, odmah javili i razni predstavnici ekoloških udruženja, koji, poput, recimo, predstavnika Ekotima, kažu da si trenutno ne možemo priuštiti da žrtvujemo zdravlje ljudi zbog termoelektrana, niti naša vrijedna prirodna područja zbog hidroelektrana, pogotovo ako je proizvedena električna energija namijenjena izvoznom tržištu koje može, ali i ne mora postojati.

Dakle, nema nikakve sumnje da pomenuta studija donosi dijametralno suprotne stavove od dosadašnjih prisutnih teza kod nas. A ti naši stavovi kažu da je budućnost BiH u proizvodnji i izvozu električne energije, da upravo u tom segmentu trebamo tražiti naše razvojne šanse, da smo do sada, od kraja rata do danas, jedini suficit imali isključivo u proizvodnji električne energije i tako dalje. Hajde sada da ukrstimo te naše uobičajene stavove sa nalazima i zaključcima studije i da pokušamo procijeniti gdje se zapravo stvarno nalazimo i kojim putem dalje.

Krenimo redom. BiH je zaista značajniji izvoznik električne energije u regiji, a historijski podaci sugerišu na to da je do sada izvozila čak 20 posto svoje proizvodnje električne energije. No, da ne bude zabune, to nije produkt velike i osmišljene proizvodnje, nego, prije svega, produkt niske početne baze, odnosno nepostojanja domaće industrije koja će trošiti proizvedenu struju. Može li BiH onda u takvoj situaciji, pa čak i kada bi povećali proizvodne kapacitete, postati izvozno ovisna? Može, naravno. To nam se, uostalom, i do sada dešavalo. Sjetite se samo termina “povoljna hidrološka situacija”. Taj termin koriste sve ovdašnje elektroprivrede i njime se označava činjenica da su te godine kiša i snijeg puno padali, što je stvorilo velike količine vode u akumulacionim jezerima, a što je pak rezultiralo većom proizvodnjom (i izvozom) struje. Uz taj termin moramo odmah vezati i slijedeći koji se odnosi na “povoljne cijene električne energije na inostranom tržištu” i onda dobijemo slijedeću sliku. Ako je hidrološka situacija povoljna i ako su cijene na ino-tržištu povoljne, onda, naprimjer, Elektroprivreda BiH ostvaruje godišnji profit od 50 do 70 miliona KM. Ako, s druge strane, hidrološka situacija nije povoljna i/ili cijene struje na ino-tržištu također nisu povoljne, onda Elektroprivreda BiH posluje sa 2 do 3 miliona KM profita. To je, dakle, ta izvozna ovisnost o kojoj studija govori. A ta naša dosadašnja ovisnost je bila toliko velika da se čak u slučaju izvoza električne energije odražavala i na cjelokupni vanjskotrgovinski bilans. Ako su hidrološka situacija i ino-cijena na tržištu povoljni, onda nam vanjskotrgovinski bilans nije bio stravičan, nego samo užasan. Ili, kako je to lijepo, tačno i komično primijetio analitičar iz Vanjskotrgovinske komore BiH koji je kazao da se vanjskotrgovinski bilans BiH u jednoj godini može procijeniti jednostavnim pogledom u nebo!

Dakle, itekako postoji mogućnost izvozne ovisnosti. Treba li, onda, u tom slučaju razmišljati o uvozu kako sugeriše studija? Naravno da ne treba! Od izvozne gora je samo uvozna ovisnost. Dakle, bolje je imati i viškove električne energije, nego ovisiti od uvoza, jer najgore što se može desiti u tom slučaju jeste pad cijena električne energije za bh. potrošače zbog velikih viškova na tržištu. Uostalom, pogledajmo kako to rade pametni. Recimo, američkih investitora uopće nema u bankarskom sektoru u regiji, ali su enormno zainteresirani za sve energetske projekte. U BiH ih nema u bankarskom sektoru, ali bi, kako su to rado isticali prethodni američki ambasadori, veoma rado u paketu kupili sve tri ovdašnje elektroprivrede. Zašto? Pa jednostavno, novac je na kraju tek odštampani papir, ali je energija ipak nešto drugo, bez obzira i na viškove. Osim toga, elektroenergetski sektor ima takozvani prirodni monopol (ako ne platite jedan račun, nema struje, op. a), kojeg svi zagovornici privatnog poduzetništva i neoliberalnog slobodnog tržišta doslovno obožavaju! Znači, o uvozu ne bi trebalo ni razmišljati. S izvoznom se ovisnosti može pogriješiti, i to dosta, ali je takva greška zaista beznačajna naspram uvozne ovisnosti.

Ekologija? Pa ekolozi su također u ovom slučaju u pravu. Zbog izvoza zaista ne treba žrtvovati zdravlje ljudi. Danas je trend u svijetu, a i u regiji, da se proizvodnja dislocira iz svake pametne zemlje, a da se, recimo, proizvodi samo uvoze. Tako je i sa električnom energijom. Proizvodnja negdje drugdje, a “struja dolazi žicom”. BiH zaista ne treba da postane proizvodna crna rupa regije nauštrb zdravlja svojih građana. A i to je vrlo vjerovatan scenarij razvoja našeg elektroenergetskog sektora.

I kojim bi smjerom, dakle, trebalo dalje u ovom slučaju? Prvo, o uvoznoj opciji uopšte ne bi trebalo razmišljati! Drugo, ipak bi trebalo dobro razmisliti o mogućnosti izvozne ovisnosti, jer nam se ona i do sada pojavljivala. Treće, trebalo bi dobro i temeljito razmisliti i o zdravlju ovdašnjih ljudi i uticaju prekomjerne proizvodnje na njih, dakle, forsirati takozvanu zelenu energiju. Četvrto, razmisliti i uskladiti naše proizvodne planove sa sličnim planovima u regiji, što zapravo na kraju sugeriše i pomenuta studija kao najneophodniju opciju. I tako dalje, da ne nabrajamo više. Nažalost, kao što i sami primjećujete, poštovani čitatelji, u svim tim koracima je puno ovih termina “razmisliti” koji, kako znamo iz iskustva, do sada i nisu baš bili previše spojivi sa bh. političkom elitom.