Zrak u flašama i nijanse sive boje
7 June 2016, Oslobodjenje
Prema posljednjim podacima organizacije Bankwatch CEE Network, u Bosni i Hercegovini trenutno postoje i rade – ili se pak grade ili imaju dozvolu za gradnju – čak 52 energetska objekta!
Od tog se broja 31 objekt odnosi na male i velike hidroelektrane, 14 objekata na rudnike i termoelektrane, 6 objekata na vjetroelektrane te jedan objekt koji se svrstava u takozvane gasne elektrane. Ako tom broju dodamo još i najavu vladajućih stranaka u većem bh. entitetu o gradnji stotinu infrastrukturalnih projekata od značaja za Federaciju BiH, onda zaista imamo jedan prilično impozantan broj jer se većina od pomenutih stotinu infrastrukturnih projekata odnosi na energetske. Tako impozantan broj je prilično velik za ovako malu zemlju poput BiH, koja, pomenimo još i to, trenutno troši manje energije nego se proizvede u već postojećim kapacitetima. Dodajmo još i da se s velikom dozom sigurnosti može pretpostaviti da će taj energetski suficit trajati dosta narednih godina, s obzirom na otužno stanje bh. industrije.
Očigledno, mnogi primjećuju veliki potencijal u energetskom sektoru BiH. Tome u prilog svjedoči i činjenica da se danas u BiH gotovo svako bavi energetikom, što već polako poprima obrise socijalne epidemije. Zaista je veliki broj raznih kompanija koje se na neki način bave ovim izuzetno važnim infrastrukturnim sektorom, ali je također zavidan i broj raznih domaćih konsultanata koji svoje znanje, odnosno, preciznije rečeno, svoje političke veze nastoje unovčiti pružanjem savjetodavnih usluga u energetskom sektoru. Koliko je ta epidemija poprimila maha, pokazala je nedavno i afera Panama Papers. I bivše bh. diplomate – koje u poslovnom angažmanu nisu praktično nikada imale dodir sa energetskim sektorom – svoju budućnost vide u oblasti energentskog konsaltinga.
Sve to u osnovi i nije tako loše. U zemlji u kojoj u privredno-ekonomskom smislu gotovo ništa ne funkcionira i u kojoj dominira samo uvoz svega i svačega, postoji jedan sektor – i to energetski – koji funkcionira znatno bolje od prosjeka. Generalno gledano, energetski sektor je izuzetno važan u makroekonomskom smislu, daleko važniji čak i od finansijskog sektora. Zbog toga je i ovakav nagli razvoj interesa za energetski sektor u BiH ustvari i dobar i pozitivan. Međutim, iskustvo nas uči da u životu i ekonomiji ništa nije samo crno ili bijelo. Između te dvije krajnje boje postoji na hiljadu nijansi sive.
Tako se ni za energetski sektor BiH ne može olako reći da nema i negativnih strana. Jedna od možda najvećih mana su ekološke posljedice. Kao što smo vidjeli iz podataka Bankwatcha, veliki broj projekata se odnosi na hidro i termoelektrane, što će se naravno odraziti i na lokalni ekosistem. Bosna i Hercegovina već sada u toj sferi ima dovoljno razloga za brigu, a razlozi će se geometrijskom progresijom uvećavati sa izgradnjom novih objekata. Kome je ovo previše pesimistično neka proba desetak dana zimi boraviti u Sarajevu, Tuzli ili Zenici. Zrak je toliko zagađen da meteorolozi gotovo svaki drugi dan objavljuju različita dramatična upozorenja, jer je zagađenje već sada u BiH zapravo toliko da Kina u poređenju sa nama izgleda kao dječija igračka.
Prema podacima Hidrometeorološkog zavoda FBiH iz januara 2016., u Sarajevu je koncentracija opasnih čestica u zraku dostigla rekordnih 700 mikrograma po kubnom metru. Granična vrijednost te koncentracije u svijetu je tek 50 mikrograma, dok se u zemljama EU kao granična vrijednost postavlja 25 mikrograma. U Pekingu je, recimo, zagađenje zraka u januaru 2016. – i to prema mjerenjima američke ambasade u tom gradu – u prosjeku iznosilo 156 mikrograma (da ne bude zabune, riječ je o prosječnom zagađenju u Kini, što znači da je pojedinih dana bilo i daleko većeg zagađenja).
I zaista, Kina itekako ima velikih problema sa zagađenjem zraka, ali mnogi kod nas zapravo ne shvataju ili neće da shvate da BiH već sada dijeli sa Kinom iste probleme. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, zagađenje zraka prouzrokuje razna oboljenja, a posebno pogoduje nastanku i razvoju kardiovaskularnih i tumorskih oboljenja. Nažalost, druga stvar koje trenutno kod nas mnogi nisu ni svjesni je trend u razvijenom svijetu, posebno u Evropi. Naime, trend je u Evropi da se čista energija dovodi do potrošača žicom (ili cijevi, svejedno), a da se pri tome proizvodna energetska postrojenja nalaze negdje drugdje, daleko od potrošača i životnih sredina. Mnoge će možda iznenaditi činjenica da se Beč, glavni grad Austrije, nalazi se na listi deset gradova u svijetu sa najčišćim zrakom, pri čemu je godišnje zagađenje u prosjeku ispod 25 mikrograma. U okolini Beča nema industrije, ali se i austrijska državna filozofija već godinama rukovodi po principu “čista energija dolazi žicom, a proizvodnja je negdje drugdje”. U taj evropski koncept BiH se sa svojim ogromnim brojem energetskih postrojenja odlično uklapa, ali nažalost s pogrešne strane. Uklapa se sa one strane koje se označava riječima “negdje drugdje”, dakle kao mjesto gdje se proizvodi energija.
Naravno, neko će reći da se najveći broj objekata kod nas odnosi na hidroelektrane koje su ekološki relativno čiste, što u principu i jeste tačno. No, tačno je i da se vještačko kontrolisanje prirodnih tokova rijeka kad-tad odrazi na cjelokupni ekosistem. Međutim, ruku na srce, tu smo ipak u nekoj prednosti – nije isto kada u svom okruženju imate tri hidroelektrane ili pak tri termoelektrane. Poredite zrak u Sarajevu, Tuzli i Zenici i zrak u mjestima u BiH gdje u blizini nema termoelektrana. Prema podacima DERK-a (Državna regulatorna agencija za električnu energiju), u BiH je prošle godine u već postojećim proizvodnim objektima proizvedeno 14.408 GWh električne energije, dok je ukupna potrošnja iznosila 12.606 GWh. Dakle, prošle godine smo imali višak struje i to u iznosu od 1.802 GWh. Pri svemu tome iz BiH je u istom periodu izvezeno 3.445 GWh električne energije, a uvezeno 1.308 GWh. Da nema kompanija poput Aluminija Mostar i BSI-a Jajce, električnu energiju gotovo ne bismo ni uvozili. Takva je, dakle, trenutna situacija, koja s druge strane također može rezultirati nečim pozitivnim. Bosna i Hercegovina naime, prema podacima Eurostata, trenutno ima sa Srbijom i Kosovom najnižu cijenu električne energije u Evropi, pri čemu je prosječna cijena za domaćinstva u 2015. godini iznosila 13,78 feninga/kWh sa uračunatim PDV-om. Tek poređenja radi, pomenimo da se recimo u Austriji električna energija za domaćinstva plaća po cijeni od približno 40 feninga/kWh.
Dakle, čist zrak u Beču ima i svoju cijenu i to se naravno plaća. I šta na kraju reći na sve ovo? Dobra je stvar da se energetski sektor ovako dramatično razvija i raste kod nas, jer očigledno na ovim prostorima ništa drugo ne uspijeva. Loša stvar je to što možemo veoma lako postati proizvodni centar struje za regiju, koja će čistu energiju iz BiH dovoditi žicom a ekološke probleme vezane za proizvodnju ostaviti nama. Tačno, BiH će pri tome ekonomski i finansijski relativno dobro proći, baš kao što je tačno i to da ako ne bude osmišljene ekološke politike u ovom sektoru ubrzo bi mogli postati veliki uvoznici još jednog proizvoda. Naime, u Kinu, gdje je stepen zagađenja manji nego u BiH, prošle je godine kanadska kompanija počela izvoziti “Vitality Air”, čisti zrak zapakovan u flaše, pri čemu se cijena 7,7 litara svježeg zraka plaća otprilike oko 13 eura, što je u Kini oko 50 puta skuplje od mineralne vode! Zaključimo. Ako ne budemo razvijali energetski sektor, propast ćemo, jer ništa drugo kod nas ne funkcionira. Ako pak budemo pretjerivali u njegovom razvoju, smiješi nam se uvoz flaširanog zraka. Dakle, morali bismo se u ovom slučaju uklopiti negdje u sredinu, između crne i bijele, u neku od bezbroj nijansi sive.
